Maksim Gorki je 1898., pisao Čehovu o Ujaku Vanji: „Vidite, meni se čini da ste vi, u ovoj drami, prema ljudima hladniji od demona.“ Točno je da u Čehovljevim dramama vidimo neka od najstrašnijih zala koja se mogu naći u jednom društvu: nemogućnost da se na bilo koji način promijeni postojeći poredak stvari te beznađe i apatiju koji iz toga proizlaze. Međutim, to je daleko od svega što Čehova zanima. O Čehovu ne možemo govoriti samo kao o dramatičaru sive i beznadne svakodneviceapsolutističkog, krutog i sterilnog društva. Društvo iz kojega su ponikli i u kojem žive njegovi junaci kod Čehova je nepogrešivo prisutno, ali ono je ujedno tek poticaj da na površinu izbiju egzistencijalni problemi — i upravo su ti problemi ono što njega najviše zanima. Za Čehova društvo je samo djelomično krivo što, primjerice, ujak Vanja nije postao ni Schopenhauer ni Dostojevski. On nas vodi preko društvenih, prema mnogo ozbiljnijim problemima ljudske sudbine: što mi uistinu jesmo, a što mislimo o sebi; što očekujemo, a što nam se događa? Na tom tragu, Ujak Vanja je komad koji u svom realističkom, a opet pomaknutom prosedeu stvara potentnu dinamiku između potisnutog i prenaglašenog. U prikazu naizgled svakodnevnog života, Čehov u svojoj drami uspijeva progovoriti o ljudima koji su zarobljeni u vlastitim promašenim životima i koji pate od neuzvraćenih ljubavi – u čemu prednjače naslovni lik Vanja i kćer njegove preminule sestre Sonja čiji se životi drastično mijenjaju dolaskom profesora Serberjakova i njegove mlade žene Jelene na njihovo imanje. Čehov kroz svoje likove pokazuje kako zna da boljeg života zapravo nema, da se društveni uvjeti mogu poboljšavati koliko god hoćemo, ali da će uvijek biti ljudi čije će nade ostati iznevjerene, ambicije neostvarene; ljudi koji će se očajnički zaljubljivati u žene koje ih ne vole, koji neće znati iskoristiti priliku koja im se pruža, koji će više voljeti beskorisnu ljepotu nego korist i dobit. Ta iskustva nisu vezana ni uz vrijeme ni uz prostor te nam zbog toga Čehovljev svijet i danas ostaje prisutan i bolno prepoznatljiv. Autorski tim Redatelj: Vanja Jovanović Dramaturg: Filip Rutić Scenograf: Krešimir Tomac Kostimograf: Mario Tomašević Scenski pokret: Melisa Beqaj Skladatelj: Ljudevit Laušin Oblikovatelj svjetla: Domagoj Garaj Uloge Monika Duvnjak Igor Golub Vanja Gvozdić Mladen Kovačić Snježana Lančić Sara Lustig Iva Slavić Draško Zidar Mateo Pšihistal